Poremećaji spavanja značajno narušavaju kvalitetu života i negativno utječu na mentalno i fizičko zdravlje. Alarmantni podaci pokazuju da čak 65% posto hrvatskih građana ima problema sa spavanje i/ili usnivanjem. Njih 88% kvalitetu sna ocjenjuje kao osrednju ili lošu, dok njih 84% navodi kao uzorke psihološke faktore, stres i životne brige.
U ovom blogu otkrit ćete koje faze spavanja postoje, klasifikaciju poremećaja spavanja s njihovim simptomima, metode dijagnostike, tretmane i farmakološke i nefarmakološke načine liječenja.
Nemojte biti dio negativne statistike! Na vrijeme detektirajte probleme sa spavanjem kako biste izbjegli negativne posljedice na vaše fizičko i psihičko zdravlje.
1. Faze spavanja
Faze spavanja su ključne za odmor tijela i mozga tijekom noćnog sna. Spavanje započinje s fazom 1, laganim snom ili NREM 1, koji traje 1-7 minuta. Mozak usporava aktivnost, ali nije potpuno opušten, što olakšava buđenje. Nakon toga dolazi faza 2, NREM 2, koja traje 10-25 minuta u prvom ciklusu spavanja. Tijekom ove faze tjelesna temperatura pada, disanje usporava, a u mozgu se pojavljuju kratki naleti aktivnosti.
Treća faza je NREM 3 ili duboki san, sa sporim valovima mozga. Ova je faza ključna za fizički oporavak, rast i obnavljanje imunološkog sustava. Traje obično 20-40 minuta u ranim ciklusima spavanja. Posljednja faza je REM spavanje, gdje je mozak aktivan poput budnog stanja, dok su voljni mišići bez aktivnosti i tonusa (osim brzih pokreta očiju) REM faza obično započinje nakon otprilike 90 minuta sna i ključna je za pamćenje, učenje i kreativnost.
Noću se prolazi kroz 4-6 ciklusa spavanja, a svaki traje otprilike 90 minuta. Duljina i sastav faza mogu varirati, s prvim obično kraćim ciklusom, dok kasniji mogu sadržavati dulje REM faze. Kvalitetni ciklusi spavanja važni su za opće zdravlje, dobrobit i optimalne funkcije tijekom dana.
Potrebe za snom donekle se razlikuju od osobe do osobe. Nacionalna zaklada za spavanje preporučuje ove ciljeve kako biste bili sigurni da svaki dan spavate dovoljno:
Novorođenčad (0-3 mjeseca): 14-17 sati (uključujući drijemanje i noćno vrijeme)
Dojenčad (4-11 mjeseci): 12-15 sati (uključujući drijemanje i noćno vrijeme)
Mala djeca (1-2 godine): 11-14 sati (uključujući drijemanje i noćno vrijeme)
Predškolci (3-5 godina): 10-13 sati (uključujući drijemanje i noćno vrijeme)
Djeca školske dobi (6-13): 9-11 sati
Tinejdžeri (14-17): 8-10 sati
Odrasli (18-64): 7-9 sati
Odrasli (65+): 7-8 sati
2. Klasifikacija poremećaja spavanja
Poremećaji spavanja predstavljaju kompleksno područje koje obuhvaća širok spektar stanja koja utječu na kvalitetu i ritam spavanja pojedinca. Klasificirani su u šest glavnih kategorija koje obuhvaćaju različite aspekte problema s spavanjem i njihove specifične karakteristike:
1. Nesanica
2. Poremećaji disanja povezani sa spavanjem – opstruktivna apneja, centralna apneja tijekom spavanja, hipoventilacijski poremećaj, hipoksemijski poremećaj, hrkanje i katatrenija (jecanje tijkom spavanja).
3. Centralni poremećaji hipersomnolencije (pretjerane pospanosti) – narkolepsija, idiopatska hipersomnija, Kleine-Levin sindrom i drugi slični poremećaji.
4. Poremećaji cirkadijalnog ritma spavanja i budnosti (biološki ritam) 5. Parasomnije – somnambulizam (mjesečarenje), noćne more, noćni strahovi, poremećaji ponašanja u REM fazi (RBD)
6. Poremećaji kretanja povezani sa spavanjem – sindrom nemirnih nogu, periodično micanje udova, grčevi u nogama te bruksizam.
2.1. Nesanica
Nesanica je široko rasprostranjen poremećaj koji pogađa 30-45% odraslih osoba, češće žene, a njezina učestalost raste s godinama. Iako osobe s nesanicom prvo započnu s farmakološkim liječenjem, kognitivno-bihevioralne strategije su prva linija terapije i predstavljaju dugoročno održiviji pristup, pružajući stručnu podršku i metode samopomoći za poboljšanje kvalitete sna i općeg zdravlja.
Nesanica značajno utječe na kvalitetu života i zdravlje pojedinca. Karakterizira je poteškoća s uspavljivanjem, zadržavanjem sna ili ranim buđenjem, uz nemogućnost ponovnog usnivanja unatoč dovoljnom vremenu za spavanje. Osobe koje pate od nesanice često spavaju manje ili lošije, što dovodi do dnevnog umora, pospanosti, teškoća s koncentracijom i pamćenjem, razdražljivosti, smanjene motivacije i čestih pogrešaka.
Nesanica može biti uzrokovana različitim faktorima, koji se dijele na kratkotrajne i dugotrajne. Kratkotrajna nesanica obično traje manje od tri mjeseca i često je povezana sa stresom, promjenama u okruženju za spavanje, gubitkom voljene osobe ili posla, te upotrebom stimulansa poput kofeina ili određenih lijekova. S druge strane,
Dugotrajna nesanica javlja se najmanje tri noći tjedno tijekom više od tri mjeseca i može biti povezana s mentalnim zdravljem (depresija, anksioznost, PTSD), medicinskim bolestima (npr. respiratorni poremećaji, dijabetes) ili neurološkim poremećajima (npr. Parkinsonova ili Alzheimerova bolest).
Dijagnosticiranje nesanice
Dijagnosticiranje nesanice obuhvaća detaljnu procjenu kvalitete spavanja, specifične upitnike (Indeks težine nesanice (ISI), Epworthova skala pospanosti (ESS), Pitsburgov indeks kvalitete spavanja (PSQI)) vođenje dnevnika spavanja, fizički pregled radi isključenja drugih zdravstvenih stanja te ponekad specijalizirane testove poput polisomnografije ili poligrafije. Liječenje nesanice može uključivati identifikaciju i tretman osnovnog uzroka, farmakološke terapije poput suplemenata melatonina ili benzodiazepinskih agonista, specifične bihevioralne terapije poput progresivne relaksacije mišića ili kronoterapije te promjene u životnim navikama i higijeni spavanja.
2.2. Poremećaji disanja povezani sa spavanjem
Poremećaji disanja u spavanju obuhvaćaju nekoliko specifičnih stanja koja značajno utječu na kvalitetu sna i opće zdravstveno stanje.
Apneja
Ozbiljan poremećaj tijekom spavanja gdje dolazi do periodičnih zaustavljanja disanja. Ako se ne liječi, može uzrokovati glasno hrkanje, dnevni umor i potencijalno ozbiljne zdravstvene komplikacije poput srčanih bolesti ili visokog krvnog tlaka.
Postoje tri glavna tipa apneje u snu:
Opstruktivna apneja u snu
Najčešći oblik, karakteriziran hrkanjem i epizodama prestanka disanja zbog opuštanja mekih tkiva u stražnjem dijelu grla, što uzrokuje blokadu dišnih putova. Ova blokada dovodi do nedostatka kisika u krvi, što mozak prepoznaje i budi osobu iz sna, često bez svijesti o tome. Hrkanje se javlja ako je zatvaranje dišnog puta djelomično. Faktori rizika uključuju prekomjernu tjelesnu težinu, širinu vrata, usko ždrijelo te obiteljsku povijest apneje.
Centralna apneja u snu
Nastaje kada mozak ne šalje odgovarajuće signale mišićima za disanje. Osobe se često bude s osjećajem gušenja ili nedostatka zraka, što može biti posljedica srčanih bolesti ili neuroloških problema. Ovo stanje može biti složenije za dijagnosticiranje i liječenje u usporedbi s opstruktivnom apnejom.
Miješana apneja u snu
Predstavlja kombinaciju centralnih i opstruktivnih faktora koji se javljaju tijekom iste epizode apneje. Ova vrsta apneje često započinje kao opstruktivna apneja, ali uključuje i centralne komponente, što čini dijagnozu i liječenje složenijim.
Simptomi apneje u snu uključuju glasno hrkanje, umor tijekom dana, nemirno spavanje, buđenje s osjećajem gušenja, suha usta ili glavobolje. Dijagnoza obično uključuje detaljnu anamnezu, fizički pregled i moguća dodatna testiranja kao što su studija spavanja ili skrining testovi. Liječenje varira ovisno o ozbiljnosti stanja i može uključivati promjene u načinu života poput gubitka težine ili prestanka pušenja, upotrebu CPAP uređaja, oralnih aparata, kirurške zahvate ili druge medicinske tretmane.
Neliječena apneja u snu može dovesti do komplikacija kao što su visok krvni tlak, srčane bolesti, dijabetes. Faktori rizika uključuju prekomjernu tjelesnu težinu, genetsku predispoziciju, muški spol, stariju dob, pušenje, konzumiranje alkohola ili lijekova te različita medicinska stanja poput srčanih bolesti ili hormonalnih poremećaja. Važno je pravovremeno dijagnosticirati i liječiti apneju u snu kako bi se spriječile ozbiljne komplikacije i unaprijedila kvaliteta života.
Hipoventilacija u spavanju
Karakterizirana je smanjenom količinom zraka koji ulazi u pluća tijekom udisaja, što uzrokuje smanjenu koncentraciju kisika i povećanu koncentraciju ugljik-dioksida u arterijskoj krvi. Većina slučajeva hipoventilacije povezane sa spavanjem sastoji se ili od hipoventilacijskog sindroma uslijed pretilosti ili hipoventilacije povezane sa spavanjem zbog uzimanja nekih lijekova ili zbog neke druge bolesti (plućne, kardiovaskularne, neuromišićne).
Hipoksemija u spavanju
Odnosi se na abnormalno nisku razina kisika u krvi tijekom sna. Ova stanja često su povezana s drugim poremećajima disanja i mogu biti indikativna za ozbiljnije zdravstvene probleme, posebice ako se ne liječe adekvatno.
2.3. Ostali izolirani sindromi
Hrkanje
Hrkanje je uglavnom zvuk povezan s udahom u kojem turbulencija zraka tijekom laganog suženja gornjih dišnih putova uzrokuje vibriranje struktura gornjih dišnih putova poput mekog nepca i uvule. Hrkanje kao izolirani simptom javlja se bez epizoda apneje, hipopneje ili hipoventilacije
Katatrenija
Karakterizirana je produljenim izdisajem koji uključuje kontinuirano ili povremeno jecanje. Mišići grla i glasnice su zategnuti, a dolazi do snažnog izdisaja koji stvara zvuk jecanja. Rijedak je fenomen i češći u muškaraca.
Dijagnoza ovih poremećaja uključuje detaljnu anamnezu, fizički pregled, skrining testove poput Epworthovog upitnika te cjelonoćnu polisomnografiju, koja omogućuje detaljnu analizu disanja i drugih fizioloških parametara tijekom spavanja. Liječenje varira ovisno o specifičnom poremećaju, ali može uključivati promjene u načinu života, upotrebu CPAP terapije ili kirurške intervencije kako bi se otvorili dišni putevi i poboljšala kvaliteta sna te opće zdravstveno stanje. Rano prepoznavanje i adekvatno liječenje ključni su za sprječavanje komplikacija i poboljšanje životnog standarda osoba s poremećajima disanja u spavanju.
2.4. Centralno uzrokovane hipersomnije
Obuhvaćaju različite neurološke poremećaje koje karakterizira nemogućnost održavanja budnosti tijekom dana koja dovodi do nevoljnih epizoda spavanja ili pospanosti. Među najpoznatijim su narkolepsija, idiopatska hipersomnija, Kleine-Levin sindrom i hipersomnija uzrokovana lijekovima ili drugim medicinskim stanjima.
Narkolepsija
Narkolepsija je kompleksan neurološki poremećaj koji se javlja kod otprilike jednog od 2,000 ljudi. Glavni simptomi uključuju:
● Pretjerana dnevna pospanost (EDS): Osobe s narkolepsijom doživljavaju jake napade pospanosti tijekom dana, često opisane kao “pokupljeni valom pospanosti”. Ovi napadi mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati.
● Katapleksija: To je nagli gubitak mišićnog tonusa koji može biti izazvan jakim emocionalnim reakcijama poput smijeha, ljutnje ili iznenađenja. Katapleksija može biti blaga (samo padanje vilice) do teške (potpuni gubitak svijesti i pad).
● Paraliza spavanja: Osoba se probudi, ali je privremeno nesposobna kretati se ili govoriti.
● Hipnagogni fenomeni: Živopisne halucinacije koje se javljaju pri usnivanju ili buđenju. Mogu biti vidne ili slušne.
● Poremećaj noćnog spavanja: Osobe s narkolepsijom često imaju fragmentirani noćni san s čestim buđenjima ili intenzivnim snovima.
Narkolepsija se dijeli na tip 1 koji sadrži sve navedene simptome i tip 2 koji nema katapleksiju,
Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, polisomnografije i Multiple Sleep Latency Testa (MSLT) a ponekad i analizom likvora u kojem je snižen hipokretin-1 (oreksin A) u 95% osoba s katapleksijom. Polisomnografija pomaže u identifikaciji noćnih poremećaja spavanja, dok MSLT mjeri vrijeme potrebno za usnivanje tijekom dana i broj REM faza sna. Liječenje narkolepsije uključuje nefarmakološke mjere kao što su higijena spavanja, redovita tjelovježba i regulacija tjelesne težine. Od lijekova su
za liječenje narkolepsije odobreni modafinil, metilfenidat, pitolisant i solriamfetol za tip 1 i tip 2, te natrijev oksibat odobren za liječenje samo tip 1 narkolepsije s katapleksijom za čiju kontrolu se koriste i neki antidepresivi.
Idiopatska hipersomnija
Idiopatska hipersomnija je stanje s izraženom dnevnom pospanošću bez očitog uzroka. Glavni simptom je pretjerana dnevna pospanost, a razlikuje se od narkolepsije po nedostatku katapleksije, paralize spavanja i halucinacija. Dijagnoza se postavlja na temelju dnevnika spavanja i specifičnih testova spavanja. Kod idiopatske hipersomnije s produženim vremenom spavanja, pacijenti spavaju više od 10 sati noću, dok oni s hipersomnijom bez produženog vremena spavanja spavaju više od 6, ali manje od 10 sati. Terapija obično uključuje lijekove slične onima za narkolepsiju, poput modafinila.
Kleine-Levin sindrom
Kleine-Levin sindrom je rijedak poremećaj koji se često pojavljuje kod adolescenata muškog spola. Karakterizira ga periodična pojava epizoda pretjerane pospanosti (do 20 sati dnevno), koje mogu trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Tijekom epizoda, osobe s ovim sindromom mogu pokazivati i druge simptome poput prejedanja, razdražljivosti, halucinacija i seksualne disfunkcije. Između epizoda, pacijenti obično imaju normalno funkcioniranje, ali mogu imati poteškoća s prisjećanjem što se događalo tijekom epizoda. Trenutno ne postoji specifičan tretman za Kleine-Levin sindrom, no ponekad se koriste stimulansi poput amfetamina i modafinila za kontrolu pospanosti.
Hipersomnija uzrokovana lijekovima ili drugim medicinskim stanjima
Hipersomnija se odnosi na stanje s izraženom dnevnom pospanošću, bez obzira na specifični uzrok. Može biti posljedica upotrebe nekih lijekova te drugih medicinskih ili psihijatrijskih stanja kao što su Parkinsonova bolest, moždani udar, encefalitis, tumor mozga, multipla skleroza neke metaboličke bolesti i endokrini poremećaji kao što je hipotireoza.
Svi navedeni poremećaji zahtijevaju pažljivu dijagnozu i individualiziran pristup terapiji kako bi se poboljšala kvaliteta života pacijenata. Liječenje obično uključuje kombinaciju farmakoloških i ne-farmakoloških metoda usmjerenih na kontrolu simptoma i poboljšanje funkcionalnosti. Ranije prepoznavanje i adekvatno upravljanje ovim stanjima mogu značajno smanjiti utjecaj na svakodnevni život pacijenata.
2.5. Poremećaji cirkadijanog ritma spavanja i budnosti
Poremećaji cirkadijanog ritma spavanja proizlaze iz nesklada između unutarnjeg biološkog sata organizma i vanjskih ritmova budnosti i spavanja. Ovi poremećaji mogu uzrokovati nesanicu, pretjeranu dnevnu pospanost ili kombinaciju oboje, a simptomi se često povlače kada se uspostavi ponovna ravnoteža u cirkadijanom ritmu. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkih procjena, a pristup liječenju ovisi o specifičnom uzroku poremećaja.
Vrste poremećaja
1. Sindrom promjene vremenske zone (Jet lag): Ovaj sindrom nastaje nakon brzog putovanja kroz više vremenskih zona. Simptomi su izraženiji kod putovanja prema istoku (preuranjeno spavanje) u usporedbi s putovanjem prema zapadu (zakašnjelo spavanje). Prilagodba uključuje postupno mijenjanje vremena spavanja i buđenja prije puta te maksimalno izlaganje sunčevoj svjetlosti na novoj lokaciji.
2. Poremećaj spavanja zbog smjenskog rada: Težina simptoma ovog poremećaja ovisi o učestalosti smjena i promjena u ritmu spavanja. Stalni noćni rad može biti manje štetan za organizam nego česte promjene smjena. Preporučuje se maksimalna izloženost svjetlu tijekom radnog perioda i osiguravanje mirne i tamne okoline za spavanje.
3. Sindromi s poremećenim fazama spavanja: Ovi sindromi karakteriziraju normalno trajanje i kvaliteta sna, ali ritam spavanja nije usklađen s potrebnim vremenom buđenja. Sindrom zakašnjele faze spavanja, čest kod adolescenata, uključuje kasne sati odlaska na spavanje i kasno buđenje, što može negativno utjecati na školske obveze. Manje promjene ritma mogu se pokušati kontrolirati ranijim buđenjem i terapijom svjetlom.
Liječenje poremećaja cirkadijanog ritma spavanja i budnosti
Terapijski pristupi uključuju izlaganje svjetlu, bilo prirodnom bilo umjetnom, te primjenu melatonina. Svjetlost je snažan sinkronizator cirkadijanskih ritmova, a njeno izlaganje nakon buđenja pomaže u prilagodbi ritmu spavanja. Melatonin, hormon koji regulira vrijeme spavanja, također može biti koristan u uspostavljanju ritma spavanja. Osim toga, važno je uspostaviti redovite rituale spavanja, ograničiti izlaganje ekranima prije spavanja te poticati uravnoteženu prehranu i tjelesnu aktivnost radi očuvanja zdravog cirkadijanog ritma.
Parasomnije
Parasomnije su poremećaji ponašanja koji se događaju tijekom spavanja, karakterizirani nevoljnim tjelesnim aktivnostima i neobičnim radnjama. Ovi poremećaji često su prisutni u djece i adolescenata te obično nestaju s odrastanjem. Postoje parasomnije karakteristične za NREM faze spavanja (konfuzijska arousal stanja, mjesečarenje, noćni strahovi i poremećaj hranjenja povezan sa spavanjem) i za REM fazu spavanja (poremećaj ponašanja u REM stadiju spavanja, rekurentne izolirane paralize spavanja i sindrom noćnih mora). Nerijetko se pojavljuju s drugim poremećajima spavanja, kao što su sindrom nemirnih nogu, poremećaj periodičnih pokreta udova i sindromom opstruktivne apneje. Dijagnoza se najčešće postavlja klinički, a liječenje uključuje kombinaciju farmakoterapije i psihoterapije.
Konfuzno uzbuđenje
Konfuzno uzbuđenje (konfuzijski arousal) karakterizira mentalna zbunjenost i/ili konfuzno ponašanje dok je pacijent u krevetu koje ponekad može biti neprikladno pa čak i nasilno. Epizode obično traju <1 min i često je osoba amnestična za taj događaj.
Mjesečarenje (somnambulizam)
Mjesečarenje se odnosi na kompleksne radnje poput hodanja ili sjedenja tijekom spavanja, obično s otvorenim očima, ali bez svijesti o okruženju. Najčešće se javlja u kasnom djetinjstvu i adolescenciji, često u trećoj i četvrtoj fazi NREM spavanja. Nedostatak sna i loša higijena spavanja mogu povećati učestalost epizoda, kao i genetska predispozicija. Liječenje uključuje mjere za sprječavanje ozljeda, kao što su barijere koje sprječavaju ustajanje iz kreveta, uklanjanje prepreka iz okoline te ponekad primjenu benzodiazepina poput klonazepama.
Noćni strah (pavor nocturnus)
Noćni strah karakteriziraju napadaji straha, vrištanja i mjesečarenja, najčešće u trećoj sporovalnoj fazi sna. Češći je kod djece, ali može se pojaviti i kod odraslih, povezan s duševnim poteškoćama ili alkoholizmom. Tijekom epizode, osoba može vrištati, plakati i teško se probuditi. Liječenje obuhvaća psihoterapiju, savjetovanje i primjenu benzodiazepina kao što su klonazepam ili diazepam prema potrebi.
Poremećaj prehrane u spavanju
Poremećaj prehrane povezan sa spavanjem karakteriziraju ponavljajuće epizode nevoljnog jedenja i pijenja tijekom buđenja iz sna. Ove se epizode događaju “izvan kontrole”, neki pacijenti nisu svjesni tijekom takve epizode jedenja, dok neki naizgled održavaju određeni stupanj budnosti s djelomičnim prisjećanjem ujutro. Potencijalno je štetan jer se mogu konzumirati neobični oblici ili kombinacije nejestive hrane ili otrovnih tvari, u potrazi za hranom se mogu dogoditi određene ozljede a zdravstvene posljedice noćnog jedenja mogu dovesti do debljine, hiperlipidemije i šećerne bolesti.
Poremećaji ponašanja u REM fazi sna (RBD)
Ovi poremećaji uključuju verbalizaciju i agresivne pokrete tijekom REM faze sna, povezane s nedostatkom normalne atonije mišića. Češći su kod starijih osoba s neurodegenerativnim bolestima poput Alzheimerove ili Parkinsonove bolesti. Dijagnoza se postavlja polisomnografijom, a liječenje može uključivati klonazepam.
Rekurentne izolirane paralize spavanja (RISP)
Poremećaj se odnosi na nemogućnost govora, pomicanja trupa i svih udova na početku sna ili nakon buđenja iz sna, dok je svijest očuvana i prisutno je potpuno prisjećanje i uzrokuje uznemirenost ili strah od spavanja. Mogu se javiti slušne, vidne ili taktilne halucinacije koje su uznemirujuće. Epizode RISP-a su ponavljajućeg karaktera a mogu ih izazvati nedostatak sna, poremećaji cirkadijalnog ritma (npr. jet lag, smjenski rad) i stres.
Noćne more
Noćne more se pojavljuju u REM fazi sna te su češće kod djece, javljaju se osobito tijekom febrilnih stanja ili nakon konzumacije alkohola. Obično završavaju buđenjem iz sna i živo se pamte. Liječenje je usmjereno na rješavanje psiholoških problema koji mogu biti u podlozi ovih epizoda.
Ostale parasomnije:
Sindrom eksplodirajuće glave (EHS) pacijenti opisuju kao pojavu iznenadne buke ili osjećaj eksplozije u glavi bilo na prijelazu iz budnosti u san ili nakon buđenja tijekom noći povezan s naglim uzbuđenjem u trajanju od nekoliko sekundi a javljaju se uglavnom u osoba starijih od 50 godina.
Halucinacije povezane sa spavanjem pretežno su vidne iako rijetko mogu biti slušne, taktilne ili kinetičke. Predominantno se javljaju na početku spavanja (hipnagogne) ili nakon buđenja tijekom noći ili ujutro (hipnopompne).
Enureza u spavanju (lat. enuresis nocturna) je nevoljko mokrenje tijekom sna barem dva puta tjedno u osoba iznad pete godine starosti.
Poznate su još i parasomnije uzrokovane medicinskim poremećajem ili stanjem (epilepsija, neurodegenerativne bolesti, moždani udar, depresija, tjeskoba), parasomnije
uzrokovane lijekovima (neki antidepresivi, hipnotici) ili drugom supstancom (alkohol) i nespecificirane parasomnije.
Liječenje parasomnija
Liječenje parasomnija je individualno prilagođeno i može uključivati nefarmakološke mjere koje uključuju edukaciju pacijenata i njihove obitelji, sigurnosne mjere da ne bi došlo do ozljeđivanja, uklanjanje predisponirajućih i čimbenika, planirana buđenja i psihološke intervencije. Od farmakološke terapije većinom koriste se benzodiazepini i neki antidepresivi koje reguliraju spavanje.
2.6. Poremećaji kretanja povezani sa spavanjem
Poremećaji kretanja povezani sa spavanjem obuhvaćaju sindrom nemirnih nogu (RLS), poremećaj periodičkih pokreta udova (PLMD), škripanje zubima (bruksizam), grčevi u nogama. Ovi poremećaji mogu značajno utjecati na kvalitetu sna i općenito na životnu kvalitetu pacijenata.
6.1. Sindrom nemirnih nogu (RLS)
Neurološki poremećaj koji se karakterizira neodoljivom potrebom za pomicanjem nogu, često uz osjećaje trnjenja, pečenja, ponekad i boli. Simptomi RLS-a najčešće se javljaju u mirovanju, osobito navečer i noću, što može otežati usnivanje i održavanje sna. Hodanje ili istezanje nogu obično privremeno ublažava neugodne senzacije. RLS može biti primarni (idiopatski), što znači da nema jasnog identificiranog uzroka, ili sekundarni, kada je povezan s drugim stanjima poput nedostatka željeza, trudnoćom, zatajenjem bubrega, manjkom vitamina B12, dijabetesom ili neurološkim bolestima poput Parkinsonove bolesti.
Poremećaj periodičkih pokreta udova (PLMD)
Obuhvaća ponavljajuće nevoljne pokrete nogu ili ruku tijekom spavanja. Ovi pokreti mogu biti brzi i često se javljaju svakih 20-40 sekundi. Iako osoba obično nije svjesna tih
pokreta, PLMD može ometati normalni san, često dovodeći do buđenja tijekom noći i dnevne pospanosti.
Bruksizam
Poremećaj koji karakterizira nesvjesno škripanje ili stiskanje zuba, najčešće tijekom noćnog spavanja, ali može se javljati i tijekom dana. Osobe s bruksizmom često nisu svjesne svojih radnji, a ovaj poremećaj može uzrokovati značajno oštećenje zuba, mišića čeljusti te uzrokovati bolove u čeljusti, vratu i glavi. Bruksizam je često povezan s psihološkim stresom ili anksioznošću, ali i s fizičkim uzrocima kao što su poremećaji spavanja ili neurološki problemi.
Grčevi u nogama
Grčevi u nogama povezani sa spavanjem su vrlo česti i karakterizirani iznenadnim, nevoljnim, dugotrajnim i bolnim kontrakcijama mišića nogu. Grčevi obično počinju naglo tijekom razdoblja spavanja a ponekad im može prethoditi manje bolan osjećaj upozorenja ili kontrakcija mišića tijekom istezanja. Kontrakcije mišića variraju u intenzitetu i traju od sekundi do minuta; obično spontano popuštaju i ublažavaju se istezanjem zahvaćenog mišića. Grčevi u nogama povezani sa spavanjem mogu biti uzrokovani ili pogoršani kod vaskularnih bolesti, stenoze lumbalnog kanala, kod kroničnog oštećenja jetre ili su izazvani lijekovima.
Ritmični poremećaj vezan za spavanje (RMD)
Ritmički, stereotipni, neepileptični pokreti tijela velike amplitude mogu se pojaviti kratko prije početka spavanja i ponekad i u snu. Uobičajene manifestacije uključuju ljuljanje tijela, lupanje i okretanje glavom
Propriospinalni mioklonus na početku sna (PSM)
Radi se o poremećaju s ponavljajućim, većinom fleksornim aritmičkim kratkim trzajima trupa, kukova i koljena na početku spavanja.
Benigni spinalni mioklonus novorođenčadi (BSMI)
Trzaji benignog mioklonusa spavanja u djetinjstvu se, za razliku od epilepsije, javljaju se isključivo tijekom spavanja i benignog su karaktera a mogu zahvatiti čitavo tijelo, udove, trup a rijetko i lice.
Dijagnoza i liječenje
Dijagnoza ovih poremećaja obično uključuje detaljan pregled simptoma i povijesti bolesti, polisomnografiju (ispitivanje spavanja) za PLMD te procjenu oralnog zdravlja za bruksizam. Laboratorijske pretrage mogu biti potrebne kako bi se isključili drugi mogući uzroci simptoma, poput anemije ili nedostatka željeza.
Liječenje ovih poremećaja može uključivati različite pristupe. Za RLS se često koriste lijekovi koji utječu na dopaminski sustav ili benzodiazepini za poboljšanje sna. PLMD može zahtijevati liječenje istim lijekovima kao i RLS, ovisno o težini simptoma. Za
bruksizam se često preporučuju noćne udlage koje štite zube i čeljust, kao i tehnike opuštanja ili savjetovanje radi smanjenja stresa.
Važno je pravodobno prepoznati ove poremećaje i započeti odgovarajuće liječenje kako bi se poboljšala kvaliteta sna i smanjile dnevne smetnje. Edukacija pacijenata o njihovim simptomima i pružanje podrške ključni su za upravljanje ovim kroničnim stanjima i poboljšanje općeg blagostanja.
3. Negativne posljedice nedostatka sna
Posljedice nedostatka sna su široko istraživane i obuhvaćaju niz fizioloških i kognitivnih promjena koje mogu značajno utjecati na zdravlje i funkcionalnost pojedinca.
Nedostatak sna utječe na hormonsku ravnotežu, regulaciju glukoze te kardiovaskularnu funkciju. Spavanje, posebno sporovalno spavanje, bitno je za smanjenje srčanog ritma, pulsa te za inhibiciju hormona stresa poput kortizola. Ova faza spavanja također potiče oslobađanje hormona rasta. Deprivacija sna povezana je s povišenim razinama kortizola i grelina (hormona koji izaziva osjećaj gladi), smanjenim razinama leptina (hormona koji izaziva osjećaj sitosti) te promjenama u metabolizmu glukoze. Osobe koje pate od nedostatka sna imaju veći rizik od razvoja depresije, pretilosti, hipertenzije, dislipidemije i dijabetesa.
Metaboličke posljedice nedostatka sna posebno su istaknute u istraživanjima koja pokazuju da kroničan nedostatak sna povećava rizik od pretilosti i dijabetesa. Mehanizmi uključuju smanjenu osjetljivost na inzulin, regulaciju apetita te smanjenu potrošnju energije. Također, istraživanja na mladim muškarcima pokazala su značajne promjene u toleranciji na glukozu i odgovoru na inzulin nakon razdoblja deprivacije sna. Spavanje, osobito sporovalno spavanje, ključno je za homeostazu glukoze, a deprivacija sporovalnog sna može dovesti do smanjene osjetljivosti na inzulin i povećanog rizika od dijabetesa.
Čak i relativna deprivacija sna, poput manjka sna tijekom nekoliko dana, može uzrokovati značajne kognitivne deficite. Deficiti u radnoj memoriji, pažnji, brzini obrade
informacija te u izvršnim funkcijama posebno su uočljivi. Osim toga, nedostatak sna može povećati emocionalnu nestabilnost, umor te osjećaj mentalnog zamora.
Imunološke posljedice nedostatka sna manifestiraju se kroz povećanje upalnih markera i oslabljenu imunološku reakciju, što može utjecati na opću otpornost organizma i reakciju na cjepiva. Nedostatak sna mijenja aktivnost brojnih gena povezanih s odgovorom na stres, imunološkim sustavom i staničnim metabolizmom, što doprinosi brojnim negativnim promjenama u organizmu.
Nedostatak sna nije samo pitanje umora i manjka energije, već ozbiljno utječe na fiziološko, kognitivno i imunološko zdravlje, što naglašava važnost redovitog i dovoljno kvalitetnog sna za cjelokupno dobrobit tijela i uma.
4. Važne pretrage za detektiranje poremećaja spavanja
Napravite prvi korak u rješavanju problema sa spavanjem i napravite polisomnografiju i poligrafiju, pretrage uz kojem možemo točno dijagnosticirati probleme sa spavanjem i kreirati plan liječenja koji će poboljšati kvalitetu života pacijenta.
Polisomnografija
Polisomnografija je sveobuhvatna dijagnostička procedura koja se koristi za identifikaciju raznih poremećaja spavanja poput apneje, insomnije, sindroma nemirnih nogu, narkolepsije i mjesečarenja. Tijekom ove pretrage, pacijent provodi noć u poliklinici, dok se prate različiti fiziološki parametri poput moždane aktivnosti, pokreta očiju, tonusa mišića, disanja, rada srca i razine kisika u krvi. Zdravstveni djelatnik nadzire pacijenta putem kamere i bilježi promjene tijekom spavanja. Ova metoda omogućava detaljnu analizu spavanja, otkrivanje poremećaja i pruža osnovu za daljnje liječenje.
Poligrafija
Poligrafija je metoda koja se često koristi kod kuće. Poligrafski uređaj prati rad srca, razinu kisika u krvi, protok zraka i način disanja. Ova metoda je posebno korisna za dijagnosticiranje poremećaja disanja tijekom spavanja, poput opstruktivne apneje. Pacijent koristi uređaj tijekom svoje normalne noćne rutine kod kuće, što omogućava prikupljanje podataka u prirodnijem okruženju.
Obje pretrage su ključne za rano otkrivanje poremećaja spavanja, omogućavajući preventivno djelovanje i učinkovito liječenje.
Dnevnik spavanja
Koristi se za praćenje i bilježenje obrazaca spavanja osobe tijekom određenog vremenskog razdoblja. Obično se vodi u obliku tabele ili bilježnice, gdje se svakodnevno unose podaci o spavanju.
Sadržaj dnevnika spavanja
Dnevnik spavanja obično uključuje sljedeće informacije:
● Vrijeme odlaska na spavanje i vrijeme buđenja
● Vrijeme potrebno za uspavljivanje
● Broj i trajanje noćnih buđenja
● Ukupno trajanje spavanja
● Kvaliteta sna prema subjektivnoj procjeni
● Dnevne aktivnosti, uključujući konzumaciju kofeina, alkohola, te tjelesnu aktivnost
● Osjećaj pospanosti ili budnosti tijekom dana
Pomaže zdravstvenim djelatnicima u prepoznavanju obrazaca i problema u spavanju te omogućava praćenje učinkovitosti terapija ili promjena u životnom stilu koje se primjenjuju za poboljšanje kvalitete spavanja.
Nedijagnosticirani i neliječeni poremećaji spavanja mogu ozbiljno ugroziti zdravlje, povećavajući rizik od visokog krvnog tlaka, srčanog i moždanog udara, srčanih aritmija, srčanog zatajenja, dijabetesa, te problema s pamćenjem i koncentracijom. Pravovremena intervencija i odgovarajući farmakološki i nefarmakološki pristup liječenju nesanice mogu značajno smanjiti negativne učinke poremećaja spavanja i unaprijediti životni standard pacijenata.
